srebrenico tugo i sramoto nasa

Bošnjaci ili Bosanci

Bošnjackoj svjetovnoj inteligenciji danas, najvažnija je stvar kako i koliko osvojiti vlast za sebe bez obzira na to koliko ce to koštati narod u cije ime je osvajaju, a vjerskoj, koliko i ko je bio ili jeste musliman, koliko cesto posjecuje džamiju, uzgaja li krmad ili daje dobre priloge na sergiju. Kako reintegrirati Republiku srpsku u Bosnu i Hercegovinu, kako vratiti Bošnjake na njihova imanja i obezbijediti im da prežive to nije nicija briga.


Još u toku rata nerijetko se dešavalo da sa mimbera vaizi govore o tome kako smo ''tanki'' muslimani pa sve što nam se dešava uslijed agresije jeste posljedica tog našeg slabog odnosa spram vjeri. Svaki vjernik zna da sve što se dešava dešava se sa Allahovim odredenjem i da tu nema rasprave, tako i u ovom slucaju. No, zabrinjava cinjenica da vjerska ulema redovno zna šta je uzrok problema mada nikada ne zna rješenje niti ima uputu kako do njega doci. Sve na šta oni upucuju jeste – klanjaj, posti, daji zekat i to govore upravo onima koji vec jesu u džamijama, koji to vec, sa manje ili više revnosti, cine. Korak ka onima koji to ne cine ne znaju uciniti a najcešce i ne žele. Kako preobratiti one koji nisu u safu vjersku ulemu ne zanima, oni imaju pred sobom one koji su u islamu Allahovom voljom i vaspitanjem koje su ponijeli iz svojih kuca, pa na njih mogu neštedimice da sruce sav svoj bijes što su Bošnjaci u biti tanki muslimani i što ih je malo u džamijama, što rijetko placaju clanarinu u Islamskoj zajednici, što na sergije ne bacaju po sto maraka nego tek pokoju marku i tako redom.

Ko treba da vraca zalutale

Svakome je jasno da je veliki broj onih koji zaista ne prakticiraju islam a trebalo bi da to cine. Svakome je jasno i na istoku i na zapadu da su alkohol, droga, prostitucija poroci sa kojima se moramo svakodnevno boriti. Ostaje samo pitanje ko treba i na kakav nacin da se bori. Hodže se zadovoljavaju da o takvim porocima govore onima koji su se vec spasili od poroka i kojima samo predstoji da takvi i ostanu. Nedavno sam u Sarajevu slušao jednog vaiza koji je govoreci o drogi, bar dvadeset puta ponovio da on doskora nije znao koliki je to problem, kako do skora nije znao da ajet koji govori o vinu i kocki govori o drogama, svim opijajucim sredstvima i hazardnim igrama uopce. Sve to je garnirao cinjenicom da je vec dvadeset godina imam a da, eto to nije znao. Kao da su džematlije krive za njegovo neznanje, kao da svaki omladinac iznad desete godine ne zna da dosta njegovih vršnjaka a pogotovu starijih puše ''travu'' u školskom dvorištu. Pa gdje si ti bio efendija?

Svjedoci smo da sve cešce na ulicama mogu da se sretnu pijanci, da se u našim kahvanama žene bave prostitucijom, da svoje ''mušterije'' love pokraj autoputa i tako redom. Zna li iko da je Islamska zajednica igdje u Bosni i Hercegovini napravila azil za ljude koji bi pokušali da se oslobode alkoholizma i droge. Ima li igdje azil za ''posrnule'' djevojke, za one koje su ostale u drugom stanju a familija ih se odrekla. Pita li se iko od uleme hoce li to dijete koje se i iz takve veze rada kao musliman odrasti kao musliman ili bezbožnik. Da li je negdje zabilježen slucaj da efendija porazgovara sa svojim komšijom Bošnjakom koji redovno dolazi kuci iza jacije u pijanom stanju, da ga posavjetuje, da ga uzme podruku te mu time da do znanja da nije odbacen mada jeste zalutao. Ne. Na takve se gleda sa gnušanjem, sa srdžbom, jedom, sa krajnjim odbijanjem bilo kakva kontakta. Niko i ne pomišlja da su i oni bili musliman i da su to potencijalo i onda kada su najpijaniji. Za to vrijeme katolicka crkva pravi azile po Hercegovini za takve muškarce i žene i zaista sa uspjehom mnoge od njih vraca u normalan gradanski i porodicni život.

Naravno, ovakvo detektiranje problema cut cete i sa mimbera ali bez ikakva prijedloga za njegovo rješavanje osim upute prisutnima – klanjaj, posti… Za to vrijeme sve više Bošnjaka postaju ono što ne bi trebalo da postanu. Samo je Allahovom voljom i ovoliko ljudi u džamijama iz kojih ih stalnim grdnjama i pogrdama, pa cak i vrijedanjima izgone oni koji bi ih trebali tamo uvoditi na najfiniji nacin. Neposredni povod ovom pisanju jeste hutba jednog ovdašnjeg imama u povodu stradanja Srebrenice. Zapocevši svoj izlaganje time da je ova tragedija paradigma našeg ukupnog stradanja ovaj vaiz je ubrzo otišao u vlastite opservacije, vlastita filozofsko-dokonaška promišljanja ne hajuci uopce za temu kojom je hutbu zapoceo.

Tako smo ubrzo saznali da podrinjci i jesu trebali stradati jer su bili potanki muslimani a saznali smo i to da bi stradali i da su bili najbolji muslimani jer bi to bila kušnja a i posljedica straha koji bi njihovo okruženje osjecalo kada bi oni bili dobri muslimani. Kako god okreneš ne gine nam kama.
Ovaj efendija je slicne opaske iznosio i ranije. Od njega sam slušao kako su ''neki'' muslimani uzgajali krmad. Od drugih kako su to cinili baš podrinjski muslimani te su zaslužili da im se desi to što im se desilo. Od njega i slicnih sam slušao kako su džamije po Podrinju bile prazne te se u njima držala stoka, legle guje i slicno. Takvima treba poruciti da su u tom istom Podrinju u kojem ''nije bilo muslimana'' sve popaljene džamije u Prvom svjetskom ratu kasnije obnovljene, da su te iste džamije obnovljene i onda kada su popaljene u Drugom svjetskom ratu, da se i sada obnavljaju i da su pravljene nove i da ce se inša Allah praviti i dalje.

Da li su ih pravili nemuslimani ili ''tanki'' muslimani sasvim je irelevantno a i izlišno o tome govoriti. Takvi moraju znati da u Višegradu, Rudom, Rogatici, Foci, Goraždu, cajnicu, a vjerujem i ostalim gradovima Podrinja ni jedan privatni mesar (ni Bošnjak ni Srbin) nije držao krmetinu u svojoj mesari. Krmetina se mogla naci samo u po jednoj društvenoj mesari za one kojima je ona potrebna. Bio je to dio tadašnjeg suživota a i prava drugih da jedu ono što hoce. Da li su u takvoj sredini muslimani uzgajali krmad neka citalac procijeni.

Tuga i nacionalno pitanje

I danas, kada se moramo prisjecati srebrenicke tragedije i hiljada pobijenih Bošnjaka-muslimana, kada treba da im odamo dužnu poštu, da osudimo njihove dželate, ubojice i silovatelje, palikuce i pljackaše, one koji preživjelima ne daju da se vrate, mi raspravljamo o tome ko je koliko musliman. Onda kada se tragedija desila to je bila naša tuga i naša bol koja nikada nece proci. Sada, kada na ovakav nacin raspravljamo o postradalima to više nije tuga to je sram, jad i neprimjereni sadomazohiosticki poriv da se vlastita tuga i bol pretvori u vlastitu krivicu, sramotu pa i zasluženu kaznu koju ne propisuje Allah ali propisuje pojedinac koji sebi uzima za pravo da zna i šta Allah radi i zašto to radi. Pa gdje je onda ljudsko dostojanstvo duhovne inteligencije i gdje je ljudsko dostojanstvo postradalih o kojima ta inteligencija raspravlja kao o hajvanima a ne kao insanima.

Kakav je to moral u ljudima koji su u stanju majki koja je izgubila sedam sinova i još desetak muških glava da ih je izgubila jer nije uislamu i jer oni nisu bili muslimani. Kako joj mogu reci da su šehidi a nisu muslimani. Kako podrinjcima objasniti da nisu muslimani a samo u po jednoj porodici imaju desetak medreslija i po nekoliko hafiza.
Uz sve ovo duhovna inteligencija, bolje receno, pomenuti pojedinci uzimaju sebi za pravo da sa casnog mimbera raspravljaju i o nacionalnom pitanju. U vremenu kada smo konacno, dogovorom najumnijih glava bošnjackog naroda, apsolutnom vecinom, slobodno možemo reci jednoglasno, prihvatili da nam je nacionalni naziv Bošnjak, da nam je jezik bosanski, da nam je vjera islam, oni bi da ponovo mijenjaju nacionalno ime da nas nazivaju Bosancima.

Bez namjere da polemiziram o tome koji je naziv za nas najprimjereniji moram da kažem kako se divim hrabrosti da srednjoškolac raspravlja o nacionalnom pitanju i javno iznosi svoje mišljenje. Divim se jer iako sam završio Fakultet politickih nauka ne smatram se dovoljno kvalificiranim da o ovoj temi govorim pred više stotina ljudi i to još sa namjerom da svoje mišljenje namecem kao ispravno i jedino važece. Iole mudar covjek, cak i kad bi zaista znao šta je najispravnije, ne bi to javno iznio u sadašnjoj situaciji ako ni rad cega drugog ono radi toga da ne izluduje ionako izludeni narod kojem je na vrh glave svega pa i nacionalnog pitanja u dilemi Bošnjak-Bosanac.

Izvini što te ubih

Da ne bude zabune, nije samo duhovna inteligencija kod Bošnjaka izgubila kompas, svjetovna je još gora i još manje odgovornosti pokazuje prema svome narodu. Dovoljno je bilo gledati dvojicu Bošnjaka iz Srebrenice koji se u TV ringu kod Mate Ðakovica raspravljaju o vlastitim interesima i interesima svojih stranaka pa da se covjeku utroba prevrne. Nije više bitno ni kako se oni zovu ni kojim strankama pripadaju ni šta to zagovaraju u borbi za svoje interese. Bitno je da se dvojica Bošnjaka ne mogu složiti kako nakon kosmicke tragedije koja ih je zadesila bar olakšati tegobni život povratnika i onih koji to žele postati. Jasno je bilo da je bošnjackoj svjetovnoj inteligenciji danas, najvažnija stvar kako i koliko osvojiti vlasti za sebe bez obzira na to koliko ce to koštati narod u cije ime je osvajaju, kao što je vjerskoj bitno koliko i ko je bio ili jeste musliman, koliko cesto posjecuje džamiju, uzgaja li krmad ili daje dobre priloge na sergiju. Kako reintegrirati bosanski entitet sa srpskom vecinom (Republiku srpsku) u Bosnu i Hercegovinu, kako vratiti Bošnjake na njihova imanja i obezbijediti im da prežive to nije nicija briga. Izgleda da je reintegracija Bosne spala na nejaka leda staraca i starica.

Dok se oni bore, ne da prežive, nego da umru na svojoj zemlji dotle svjetovna inteligencija manirom ahmaka postavlja pitanje izvinjenja predstavnika velikosrpske politike tim istim stradalnicima. Sada Koštunica treba da se izvine onoj srebrenickoj majki koja je sedamnaest muških glava izgubila a da ni jednoj grob ne zna. Treba da joj se izvine kao da joj je slucajno slomio granu beruci šljive a ne otkinuo utrobu i srce i dušu i sve to stavio pod noge, izgazio, ispljuvao, onecistio… Valjda ta ahmacka inteligencija smatra da je dovoljno reci: ''Izvini majko što ti pobismo sedam sinova i deset brace, bratica i unuka, eto, omaklo nam se necemo više nikad slave nam,'' pa da sve bude uredu. Kakav je to mentalni sklop koji ocekuje da je dovoljno izvinjenje u ime politike koja je pobila cetvrt miliona ljudi pa da njihove duše mogu da se smire ili time pokušavaju da smire vlastitu savjest koja im došaptava kako su bili podrumaši kad su ginuli oni u cije ime traže izvinjenje. Kao da je neko nekome stao na cipelicu u tramvaju pa treba reci- izvini. O, kojeg li srama koji se na citav jedan narod tovari u njegovo ime e da bi se skinuo teret kolektivne krivice sa naroda koji jesu odgovorni.

Jedini nacin da kolektivitet shvati da je kriv, u sredini kakva je srbijanska, jeste da ispašta svoju krivicu i to što duže i žešce. Jedini nacin da se to ucini je da se pred medunarodnim sudom traži placanje ratne štete te da generacije Srba bar na taj nacin placaju za grijehe svojih otaca. Samo tako, oni koji nemaju istinskog morala mogu osjetiti težinu pocinjenog zlocina. Bez toga njihovi zlocinci ostat ce heroji i biti slavljeni do Sudnjega dana. Zato naša svjetovna inteligencija, ma koliko da je odmakla u svom ahmakluku, ne smije ici dalje i dozvoliti da se povuce tužba protiv Jugoslavije – Srbije i Crne Gore. To je jedno od pitanja koja traže cvrst i odlucan stav i ne dozvoljava nikakvo kolebanje u svijetu koji je sve manje pravedan i sve manje pravdu priznaje.

Kako cemo se ubuduce braniti i odbraniti, kako pisati historiju, kad se americki imperijalni fašizam vec otvoreno stavlja iznad medunarodnih institucija. Buš je nedavno porucio svojim vojnicima da nece odgovarati za zlocine pred medunarodnim sudovima. Neuvijeno, on je odaslao poruku – Mi smo mocni i nama se ni suditi ne smije. cinimo zlocine u ime demokracije pa ko nam šta može. Ovakvu politiku davno je proucio srpski hegemonisticki vrh u SANU i davno shvatio da jaci ima sva prava pa i pravo na zlocin. Zato su zlocine i pocinili, zato sada zlocince skrivaju i cuvaju, zato sada nastoje da se povuce bosanska tužba kako bi i posljednja šansa za bilo kakvo placanje duga bila onemogucena. Zato je na nama da to ne dozvolimo i da sami sebe ne gurnemo u ponor iz kojeg nema povratka i izlaska. U takvoj situaciji duhovna i svjetovna inteligencija morale bi stati jedna uz drugu, naciniti strategiju borbe za opstanak a ne strategiju vaganja muslimanstva i strategiju osvajanja vlasti. U protivnom ostat ce nam samo džamije mjesto gdje možemo nakratko biti i Bošnjaci i muslimani a na drugim cemo se izvinjavati što to jesmo i što u ratu nismo svi izginuli.